preskoči na sadržaj

Osnovna škola kneza Mislava Kaštel Sućurac

Login
Sjednice UV

 

Sjednica Učiteljskog vijeća:  

ponedjeljak 13. studenog 2017. u 13.00 h


Sjednica Učiteljskog vijeća:  

petak 22. rujna 2017. u 13.10 h


Sjednica Učiteljskog vijeća:

ponedjeljak 21. kolovoza 2017. u 9.00 h


Sjednica Učiteljskog vijeća:

utorak 29. kolovoza 2017. u 8.00 h

Vremenik 2017./2018.

2017./2018.

Priloženi dokumenti:
Kurikulum.pdf
GPP2017-2018 WEB.pdf

 

Priloženi dokumenti:
Individualni razgovori.pdf

2017./2018.
Priloženi dokumenti:
Dodatna i dopunska nastava.pdf
INA.pdf

Tražilica
 

Pravila škole

Izleti i ekskurzije

 

ARHIVA

 

Red button

 

Prijavi sadržaj na internetu za koji sumnjaš da je nezakonit!

Školski vrt

Stručni skupovi

Prijave za stručne skupove

Školsko zvono

Kalendar
« Prosinac 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
27 28 29 30 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

Vremenska prognoza
YoWindow.com yr.no
Provjeri svoje znanje

Zamke elektroničke pošte

Prijedlozi

 

webtim@net.hr

Priznanja

 

 U mojoj glavi desio se kvar

Stvarno više ne znam što se sa mnom događa. Čas me ni za što briga nije, čas sitnica pogađa.

Moja prijateljica Ivana tvrdi da sam se zaljubila i pamet izgubila. Nisam sigurna da sam je ikad i imala. Tko zna gdje sam bila kad se pamet dijelila.

 Neki su novi čudni simptomi po srijedi. Ne da mi se ni za što mučiti, a kamoli učiti, dok mojim roditeljima kosa zbog toga sve više sijedi. Svi su nešto mrzovoljni, sa mnom nezadovoljni, moje lice čas se crveni čas blijedi.

 Majka viče: «Jedi, jedi, bolje jedi!» Misli da sam bolesna zbog slabe prehrane. Da nije zbog prehrane, toga sam svjesna, no da nisam bolesna to se ne mogu usuditi bez sumnje tvrditi.

U meni stvarno nemir vlada. Raspoloženje se u sekundi diže i pada i tako stalno, osjećam se nenormalno.

Neprestano mislim na jednog mladića, no to je sada duga priča. On je jedan, jedinstveni Ante. Znam, na svijetu ih ima puno, no svi oni mogu, što se mene tiče, u kante jer meni je stalo samo do moga Ante. Kad ga vidim, meni se zamanta. Srce prestane kucati, a noge klecati.

 I dok tako mislim na tog košarkaša plave kose, ma kog briga za ocjene, nek se nose. Baš me briga što se roditelji sa mnom baš i ne ponose. To je njihova stvar. Bože moj, nisam ja kriva što se u mojoj glavi desio kvar, što je u mom srcu nemir, a u glavi svemir u kojem nema mjesta ni boli, ni školi samo Anti kojeg srce voli.

Vana Galić, 8.c

 

 

Kažu da mi je jezik u najboljoj funkciji

Odakle i kako sam došla pojma nemam. Znam samo da sam prvog dana jeseni, i ne baš tako davne 1996. godine, bila u splitskoj bolnici na Firulama. Taj dan proglasili su danom mog dolaska na svijet, što znači da je taj dan bio jako značajan za moj život, iako ga se ni najmanje ne sjećam.

 Jako dugo nisam mogla govoriti, ni hodati, niti bilo što samostalno raditi, osim plakati. Što znači da sam, ugledavši ovaj svijet, doživjela jak šok i zacijelo mi je trebala najmanje godina dana da se na tu promjenu donekle naviknem i konačno prestanem plakati. Kad malo bolje promislim, dugo je trajalo to moje nezadovoljstvo ovim svijetom. Čini mi se da još uvijek traje, samo sam naučila držati pod kontrolom neke čudne emocije, ali ne baš uvijek.  

Čim sam došla k sebi, već sam počela prisvajati. Prisvajala sam, dakle, sve riječi koje bih čula od drugih, pogotovo one koje su mi primamljivo zvučale i jednostavno ih počela upotrebljavati kao svoje, iako ih nisam razumjela.

Otkrila sam i druge sposobnosti kao na primjer sposobnost samostalnog kretanja i to me oduševljavalo jer sam sve oko sebe izluđivala i tjerala na neumorno trčkaranje, što je njih bacalo u golem očaj.

 Uspjeli su me naučiti kako da sama jedem i čak sam dobila svoje vlastite zube koji su mi pripomogli da lakše izgovaram pokupljene riječi.

 Kažu da sam s jezikom uvijek bila najaktivnija.To im i vjerujem. Sposobnost govora mi je ipak bila najdraža sposobnost i tako je ostalo sve do danas. No, tada nisam primjećivala da su me pokušavali ušutkati, što danas često rade i to me pomalo nervira.

S otprilike neke tri godine života više me nisu mogli trpjeti u kući pa su me odlučili poslati u vrtić. Vrtić sam obožavala, iako sam tetama činila razne štete. Gotovo je uvijek bila frka oko ručka i nikad nisam htjela spavati po danu, no uz sve to tamo sam se osjećala ugodno i prihvaćeno. Našla sam prijatelje, a neke od njih sam uspjela zadržati sve do danas..

Pjevanje je oduvijek bilo moja strast, iako zapravo nikad nisam imala dovoljno sluha, no tada uopće nisam shvaćala da bih drugima mogla ostaviti trajne posljedice na njihove uši, nije me bilo briga, jednostavno sam pjevala, uvijek i svugdje.

Kad bih se vratila iz vrtića, vrijeme sam provodila sa susjedom Mirelom. Ona je već bila cura, a oduvijek me privlačilo starije društvo. Na svoje vršnjake nisam obraćala pozornost.

U njenom sam se društvu i ja osjećala starije, iako sam imala samo četiri godine.

Mirela je imala svog dečka Iku i oni su me uvijek nekud vodili, što je meni odgovaralo. Bez njih ne bih mogla zamisliti svoje djetinjstvo.  Kad sam imala sedam godina, vjenčali su se i sada imaju Josipa i Edija koje obožavam.

Veliku i značajnu ulogu u mom djetinjstvu imali su, naravno kao i sada, moji dragi roditelji, brat i sestra. Tad sam još imala osjećaj da me svi vole i da je čitav svijet moj. Nisam se zamarala ni s čim. Moje je djetinjsto bilo lijepo, ukoliko se dobro sjećam.

Brat Ivan me često znao povesti sa sobom u šetnju i to me veselilo. Sa sestrom Ninom sam pokušavala biti kreativna, naučila me koječemu. Uvijek je bila jako pametna i sigurna u sebe. To me očaravalo. Neko sam vrijeme željela biti poput nje, no vrlo sam brzo odustala shvativši da mi ne ide.

Nije mi se sviđalo što sam uvijek ja u cijelom okruženju bila  najmlađa, a to je podrazumijevalo da ih sve trebam slušati.

Često sam im se suprostavljala, a ni danas ne mogu podnijeti da mi se govori što da radim. Rodica Petra, kći mog ujaka, svojim je dolaskom na svijet uvelike promijenila moj život. Doslovno me spasila. Više nisam najmlađa. Mali zvrk će uskoro napuniti osam godina i svi je neizmjerno volimo, a posebno ja.

Najdraže bi mi bilo kad bismo svi zajedno išli u neko od moja dva sela. U Niskome, selu odakle je moj otac, slavili bismo Sv. Ivana,a u Bogdanovićima, odakle je moja mama Sv. Anu. Bilo bi živo i veselo. 

Još uvijek volim otići u selo k baki i djedu, no fešte za Sv. Ivana i Anu postaju sve rjeđe.

Dok sam bila u vrtiću, nestrpljivo sam iščekivala polazak u školu. Kad sam konačno krenula, ubrzo sam shvatila da nastavnici nisu poput teta u vrtiću.

Prvih sam godina u školi imala poprilično volje za učenjem što je rezultiralo hrpom odličnih ocjena. Ta slava odlikašice nije dugo trajala. Ocjene sam već odavno drastično srozala zbog čega  se svi ljute i viču na mene. Trenutno sam u sedmom razredu koji  je živa ludnica. Unatoč svim zajedničkim mukama, zezamo se, smijemo i zabavljamo. Jako sam sretna zbog takvog razreda.

Izvan razreda imam još mnogo prijatelja, ali prijateljice Sara i Ivana najzaslužne su za mnoge trenutke radosti.

Moj jezik je i danas u najboljoj funkciji, a u najlošijoj je škola i to je moj najveći problem. No, ne i jedini. Ali nastojim sve gledati s pozitivnije strane što ponekad zna biti veoma teško.

Kad zažmirim na jedno oko, moj život je O.K., no kada bolje pogledam, uhvati me depresija. Zato često zažmirim i ponašam  se kao da se to mene ne tiče, samo da bih se mogla bolje osjećati.

No, postoje dani, pogotovo ljetni, kada oči držim širom otvorene, kada znam biti uistinu sretna.

Vana Galić, 8.c

 

Pahulje nježne  

Cijelu noć snijeg nečujno pada

na crvene krovove moga grada.

Pahulje nježno lepršaju po zraku

hvatam ih rukama po danu i mraku.

 

Djeca su oblikovala hladne grude

napravila snjegovića da veliki bude.

Naš je snjegović sada oživio

samo se smiješio i svemu se divio.

 

I djeca i odrasli sretni su bili

snježnoj se zimi jako veselili.

Sanjkali se, klizali po kristalnom ledu

dok mačke u kući zadovoljno predu.

 

 Antonia Alfirević, 6. c

preskoči na navigaciju