Medeni otok

grčke riječi melissa, melitta, a znači pčela, odnosno med. Nisam znala zašto, ali kad su me napale pčele, znala sam da nosi pravo ime.

Torbe smo natrpali u svoj karavan i krenuli na Pelješac gdje smo se ukrcali na trajekt do Mljeta. Na palubi sam stajala uz pramac gledajući zelenkastoplavo more i razigrane valove.

Bijela je pjena  udarala  o trajekt i svirala skladnu melodiju.Vjetar mi je mrsio kosu i donosio miris mora, a sunce grijalo kožu…

Čim smo se iskrcali na Mljet, nastavili smo vožnju do Polača (mjesto je dio Nacionalnog parka). Naselje Polače ima 123 stanovnika, ali ako mislite da je to malo, utješit će vas vijest  da 1859.,1921. i 1931. godine nije uopće bilo stanovništva. Ta me spoznaja šokirala. Iako ima malo stanovnika, svidio mi se njihov način života. Ujutro idu  brodom loviti ribu, svatko u vrtu ima posađeno razno povrće, svi zdravo žive, a zaradu im donosi turizam. Primijetila sam na otoku brojne maslinke i vinograde koji im sigurno donose solidnu zaradu.

Cijene su opako visoke. Iz dućana sam prije izišla nego ušla, a kava dođe kao u središtu Rima.

Čim smo se raspakirali, pohitali smo prema moru  ispod kuće. Uz miris borovine i dašak vjetrića divila sam se bistrom moru, pa iako je bilo prilično duboko, mogla sam vidjeti dno. More me milovalo uz nalete vjetra. Kad sam mu se pridružila, njegova me hladnoća ispunila užitkom. „Ručak!“vikala je majka s prozora. Ostatak dana provela sam, po nagovoru majke, na terasi sunčajući se. Pogled s terase oduzima dah. Mljet se skoro sudara s otokom Sv. Marije.

Misteriozna kula

Probudile su me prve sunčeve zrake. Tog smo dana lovili ribu na mulu ispred kuće, ali kako je to NP, morali smo ih vratiti u more. Dok se more ljeskalo, a samo se vidio malen trag krene u moru, mi smo iščekivali koju ćemo ribu uloviti.

U popodnevnoj šetnji vidjela sam već oronulu kulu koja je svojim zastrašujućim i misterioznim izgledom ipak mamila turiste. Rimljani su u Polačama sagradili palacij za upravitelja posjeda koji je značajan kulturni spomenik na području Damacije. Polače su dobile ime po toj rimskoj palači koju je Rimljanin Agezilaj dao sagraditi u 3. stoljeću. Uz to mjesto vezana je i legenda.

Prognani s dvora sklonili su se u ljetnikovac. Među njima je bio Agezilaj i njegov sin Opijan. Opijan je imao pjesničkog dara te je napisao pjesmu caru Karakalu o ljepoti i čarima mora. Dirnut pjesmom izbavio ih je od prognanstva i dopustio da se vrate u Rim, no oni su ostali u svom ljetnikovcu s pogledom na more.

Sviđa mi se ova legenda jer na neizravan način govori o ljepoti ovoga kraja. Ne opisuje se ni priroda, ni more, samo je istaknut doživljaj doseljenika iz Rima.

Misija obavljena

Treći je dan bio rezerviran za kupanje. Tonći treba naučiti plivati. To je teža misija. Nakon nekoliko skakanja u vodu, osamostalio se, ali mislim da će mu ostati u sjećanju to kupanje jer se puno puta skoro utopio."Plivaj do mame", majka je Tonću govorila. A jadan mali puše, guši se, ali uspio je. Misija je obavljena!

Do kasno smo plivali i smijali se. Zaspali smo kao bebe. 

Indijanci s agavinim cvijetom u kosi

Otok Mljet još nazivaju Zelenim otokom, a zbog svoje jedinstvene, izvorne ljepote proglašen je Nacionalnim parkom. Najznačajniji dio Nacionalnog parka su Soline, Malo jezero te Veliko jezero u kojem je smješten otočić Sv. Marije s benediktinskim samostanom iz 12. st.

Danas smo odlučili posjetiti  Malo i Veliko jezero koje međusobno povezuje kanal dug 30 m.

Ta su jezera pomiješana s morem. Morali smo otići brodom do otoka, a kormilar je dao mom bratu da vozi.Stigli smo do cilja iako mi brat nije ulijevao veliko povjerenje. Iznajmili smo zelene kanue i krenuli. Osjećali smo se poput Indijanaca. Grane vrbe su se spuštale do jezera pa kada bismo prošli, poškakljale bi nas i svi bismo prasnuli u smijeh.

Otišli smo do Velikog jezera,vezali kanu i kupali se na osami. Sunce je pržilo, a jezero je bilo hladno. Majka je počela pričati kako su našli neke otrovne ribe u Jadranskom moru, pa bi mogle biti i ovdje. Panično sam izašla iz mora, ali na kopnu su bile pčele (kojih se bojim još od prošle godine kad su ubole mog brata) pa sam uskočila u more i počela vriskati. Ljudi sa susjedne plaže mislili su da se utapam pa su  počeli vikati kako će sve biti u redu samo trebam mahati rukama i nogama. Tad sam doznala otkud otoku tako zvučno ime.

Nastavili smo putovanje do druge strane otoka Sv. Marije, samo problem je bio što su struje bile prejake pa su nas nosile unatrag. Zajedničkim smo snagama uspjeli doći do otoka.

Otišli smo u Crkvu Sv. Marije koja je oslikana kršćanskim motivima, a pogled seže preko brda i gora… Bilo je i agava s veličanstvenim cvjetovima koji se mogu vidjeti samo jednom u pedeset godina i mi smo ih vidjeli.

Pijesak,  pustinjski pijesak...a ja žedna

Otišli smo na Saplunaru. To je plaža na osami, pijesak je svugdje pa i u dubini. Napravili smo kulu, zatrpavali se  pijeskom …. Čuo se samo lahorić,valovi, ptice i cvrčci. Osjetio se miris kokosove kreme i toplina na koži. Po tome ću i pamtiti ljeto.

Pitala sam se je li grčkog junaka Odiseja nakon brodoloma na ovaj otok zadržala ljepota nimfe Kalipso ili čarobna priroda samog otoka? Možda i jedno i drugo, u svakom slučaju bilo mu je dobro čim je ostao sedam godina i pustio Penelopu da ga tako dugo čeka.

Sunce se utapalo u moru, a to je bio znak da trebamo krenuti. Pokupili smo stvari i laganim koracima išli po suhom pijesku. Imala sam osjećaj kao  da sam u pustinji, nigdje nikoga, neke su suhe grane na vjetru poskakivale, a ja žedna….

Žedna, još uvijek žedna

Zadnji dan su na Mljet stigli i naši prijatelji. Ostali smo na plaži ispred kuće, kupali se i pričali. Ručali smo zajedno, a onda povratak kući. Naše je putovanje brzo prošlo, ali smo mnogo toga naučili.

No, ja sam još uvijek žedna, žedna te čarobne ljepote Mljeta.

    Antonia Antunović, 8.b