preskoči na sadržaj

Osnovna škola kneza Mislava Kaštel Sućurac

Login
Tražilica

16. lipnja 2017. (petak)

RV 8. abc u 8 h


19. lipnja 2017. (ponedjeljak)

RV 1. abc u 8 h

RV 3. abc u 9 h

RV 2. abc u 10,30 h

RV 4. abc u 11,30 h

 


20. lipnja 2017. (utorak)

RV 5. abc u 8 h

RV 7. abc u 9 h

 RV 6. abc u 10 h

UV u 11,30 h


7. srpnja 2017. (petak)

UV u 9 h


21. kolovoza 2017. (ponedjeljak)

UV u 9 h


29. kolovoza 2017. (utorak)

UV u 8 h

 

Pravila škole

Vremenik 2016./17.

 

Izleti i ekskurzije

 

ARHIVA

Red button

 

Prijavi sadržaj na internetu za koji sumnjaš da je nezakonit!

Školski vrt

Stručni skupovi

Prijave za stručne skupove

Školsko zvono

Kalendar
« Lipanj 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji

Vremenska prognoza
YoWindow.com yr.no
Provjeri svoje znanje

Zamke elektroničke pošte

Slušali smo...

Prijedlozi

 

webtim@net.hr

Priznanja

Predmetna nastava

Pripremila: Ivana Jurić, učiteljica hrvatskog jezika

MUKE PO RODITELJIMA

 

Ogledalo i ja. Neprijatelji. Još jedan prišt!!! Neee!!! Pretvaram se u bubuljasto čudovište. Što mi se događa?! Tko sam? Bože, mijenjam se, sve se na meni mijenja. Živjela svoj savršeni život u kojem se Zemlja vrtjela oko mene, a ne oko svoje osi kad... Sve lijepo kratko traje. Nešto mi se dogodilo. Nastala je neka rupa u kanalu između mene i ostatka svijeta.

Gledam ih. Gledam ih cijelo jutro, gledam ih svakodnevno Jedinstveni su u svemu kad sam ja u pitanju. Ujedinjeni su. Ljudi, oni su potpuno ujedinjeni u svome cilju da unište moj život. Roditelji! Njihovi pokreti, pogledi, riječi, glasovi, briga, pitanja, mudrosti, poslovice, stav da znaju sve o svemu...

Bože, oni su poput neke tajne službe koja je tu samo da bi pratila i ometala sve moje ciljeve i planove pa i ovaj – najbolji tulum.

Usta im se otvaraju, a ja ih uopće ne čujem, a što čujem ne razumijem. Tko su ti ljudi? Tko je zaposjeo tijela mojih roditelja koji su u eri ružičaste boje imali razumijevanja za sve moje želje i ideje? Sad me samo iskosa gledaju. Pa, pobogu, ja sam tinejđerka, nisam zamorac u kavezu. Izlasci do 9, čuvanje braće, svakodnevno pospremanje, pranje posuđa, usisavanje, brisanje prašine, a pri tom nema ustupaka s njihove stane.  Make up – strogo zabranjen, interenet – cenzuriran, telefonski razgovori – svedeni na sramotni minimum uz posebne poglede koji govore „Dosta je! Stalno si pri telefonu!“.

Hej, dok ste vi bili zauzeti nekim biranjem boje zidova u dnevnoj sobi, postavljanjem PVC prozora i bojanjem fasade, ja sam odrasla. Čujete li vi mene? Odrasla!!! Imam 13 godina, punih i velikih 13. Molim da se moje godine uvažava. Barbike, plišani medvjedići, bojice, mirisne bilježnice i šarene školske torbe, naljepnice,  to jednostavno više nisam ja. Mobitel, I-pod, I- phone, facebook – to je moj svijet, to sam ja, nova suvremena ja.

Bože, oni ništa ne shvaćaju. Gledaju me svojim tupim pogledima sa smješkom na licu. Oni su zadovoljni i ne vide moju patnju. Ona mi dodaje krišku kruha namazanu mliječnim namazom, a On mi nalijeva mlijeko u šalicu na medvjedića. Vide li oni mene? Čuju li me? Govorim li ja što ili možda samo šutim? Na dijeti sam, ne jedem kruh ni namaze. Ne pijem mlijeko, barem ne mlijeko bez kave. Ponavljam, 13 mi je godina. Ne izjašnjavaju se o tulumu na koji želim otići, za koji ih molim već danima. On čita novine i komentira gospodarsku situaciju, a ona klimanjem glave pokazuje da se s njime u svemu slaže. Mene nema, ja sam samo lik sa šalicom i kriškom kruha koji sjedi za njihovim novim stolom, u novoj kuhinji i statira.

A tamo, tamo će biti ON krupnih očiju, najljepšeg osmjeha, prodornog pogleda. ON, savršeni ON.  Oni, ni riječi. Razmišljam o bijegu. Da, to bih mogla uraditi. Pobjeći.

Još su dva dana do velikog društvenog događaja – tuluma. Svi koji nešto znače bit će tamo. Moram biti tamo. To je špica društvenog života, a ja sam njezin neizostavni vrh. Ona mi dodaje još jednu krišku kruha s namazom koji ne jedem, a On dolijeva mlijeko u šalicu. Sve to poslušno i pokorno trpam i nalijevam u sebe.

„A tulum?“ to je sve što sam izustila.

On je okrenuo sljedeću stranicu dnevnih novina, Ona je ubacila krumpir u lonac. Šutnja.

 

Antonela Žeravica,7.a


Smješak

 

Smješak se javlja na različitim licima

U najrazličitijim oblicima.

 

Može biti tih i glasan

Istinit i lažan.

 

Može značiti praštanje

A često upućuje na maštanje

 

Uglavnom izražava veselje

I odražava dobre želje

 

U svakom slučaju znači sreću

Apsolutnu, najveću.

 

Smješak putuje po svijetu

I kraljuje  na cijelom planetu.

Hrvoje Milišić, 5.a

 


Kap

 

 

Polako,

       Tiho,

             Gotovo nečujno.

Klizi glatko,

                  Gotovo nevidljivo,

                                         Sa sjajem

                                                   Dijamanta.

                                                                 Kap.

 

 

                                                                           Antonia Borzić, 7.a

 

 

Male stranice o velikoj ljubavi

 

 

ZAGONETNI SMJEŠAK

 

Slijepa ko šišmiš

jer tada ne vidim niš,

ni jedne mane,

ma ni one najmanje.

 

I moje prijateljice tada su lude

i sve se nekim čudom čude

što mi se sviđa baš dečko taj,

a uopće nije nešto naj.

 

A ja se samo zagonetno smješkam

i uopće ne pokušavam da ih smekšam.

Ma bolje da misle da je noj

pa će ostati samo moj.

 

Maja Alfirević, 5.a

 

 

 

Ljubav je slijepa

 

Ljubav je lijepa,

ali i slijepa.

 

Slijepa ljubav ne poznaje granice,

a vidi samo najdraže i najljepše stranice.

 

 

Slijepa ljubav osobnost ne vidi,

važno joj je samo da se njemu svidi.

 

Slijepa ljubav se u svakome nalazi,

a čim je pustimo nekoga pronalazi.

 

                              Katarina Šustić, 5.a

 

 

 

Ne čujem i ne  vidim

nikog i ništa oko sebe

kad me odjednom

nešto oko srca zagrebe.

 

Zastanem, okrenem se,

kutem oka pratim

I, naravno shvatim,

dotakla me ljubav.

 

Sad znam da kad nekog voliš,

trebaš voljet strasno.

Život je kratak,

nemoj da bude kasno.


 

ZRNCE MUDROSTI...

 

 

Priča o dva rođendana i jednom sretnom dječaku

 

Mislim da su svima dosadile priče koje imaju početak bilo jednom ili jednog dana. Ipak, i ova priča ima upravo takav početak.

Bilo jednom...u budućnosti.

Upravo ovo je trebao biti i naslov  priče koja govori o dva dječaka. Imena su im nepoznata, a uostalom i nebitna. Ako im baš želite dati ime, slobodno to učiniite, zovite ih kako god hoćete.

Jedan će se Dječak ujutro probuditi na dan svoga rođendana i kad se probudi, bit će vrlo nesretan. Nije ga dočekao poklon kojem se nadao, nisu mu ostavili ni novac da poklon kupi sam. Nisu mu ni čestitali rođendan, ali to mu nije ni bitno. Moguće da su roditelji naprosto na to zaboravili jer su morali rano na posao, a posao je najvažniji jer donosi novac. Pomoću novca se može kupiti sve, apsolutno sve.

Devetogodišnje dijete mora dobiti ono što poželi. Roditelji služe da bi ispunili želje i očekivanja. Ako se do navečer ne sjete, otići će u rent-a-fam i unajmiti novu obitelj koja će ispunjavati njegove želje i manje raditi. Da, naći će bogatiju obitelj. Neće mu biti žao što ga ujutro nisu probudili, poljubili i poželjeli mu sretan rođendan, bit će mu žao jer nije dobio skupi poklon koji je tražio. Na trenutak će se učiniti da mu je teško, da će zaplakati. Ne, neće. Njemu nije ni dozvoljeno misliti, žaliti, oplakivati i suosjećati, njemu je dozvoljeno tražiti i imati. Budući da oni ne mogu ispuniti ta očekivanja, Dječak će ih napustiti i sam krenuti u potragu za bogatijom obitelji.

Nikog za to nije briga, svijet je već dovoljno iskvaren pa su životne vrijednosti postale beživotne bezvrijednosti. Nikome više ne znači ništa topla riječ, osmijeh, dodir – takve riječi su izbačene iz uporabe – postale su zastarjelice.

Pohlepa je vladar,ona vlada i uništava. Obitelj se ne stvara, ona se kupuje i bira onakva kakva vam najbolje pristaje. Možete posuditi, mijenjati i vratiti roditelje, djecu,...    

Bilo jednom u prošlosti...

            Mjesto radnje: Tanzanija, Afrika. Drugi Dječak slavio je rođendan. Probudio se u svojoj kolibi koju dijeli s roditeljima i devetoro braće. Bio je sretan. Osmijeh svakog od njegovih bližnjih čini ga sretnim. Nema potrebu tražiti ništa jer misli da ima sve. Najdraži dar mu je igra. Otac mu je od drveta načinio kocku, običnu drvenu kocku. Dječak je bio dirnut poklonom i odmah ga je želio podijeliti sa svojom braćom. Upravo je doživio najljepši rođendan i najsretniji dan u svom devetogodišnjem životu.

            Ovo je priča o dva rođendana i samo jednom sretnom Dječaku. Hoće li zaista tako biti? Ima li budućnost ovakav oblik?  Koji dječak želite biti? Odlučite!

 

Toni Durdov, 7.a

 


HORRRRROOOORRRR

 

Čudovište pod krevetom

 

Noć je. Svjetlost mladog mjeseca pada na mjesto, ali u moju sobu ne prodire ni tračak.

Vjetar divljački puše, a prolazeći kroz cijevi pored mog prozora, postaje jeziv i zvuči zastrašujuće. Gledam na sat. Tri su sata poslije ponoći. Ne mogu zaspati. Na TV sam gledao horor film Magla. Nisam mogao odoljeti da ga ne pogledam. Jeo sam čips velikom brzinom, a čudovište iz filma ljuštilo je ljude još većom brzinom. Naravno nitko ga nije primjećivao i nitko ga nije mogao zaustaviti. Čips je nestao, čudovište je također nestalo jer film ima i nastavak pa ga u ovom dijelu nisu mogli ubiti.

Kad sam pošao na spavanje, nisam mogao sklopiti oka, što od soli u ustima što od čudovišta koje je još na slobodi. Otvaram i zatvaram prozor, pa vrata, pa  okrećem jastuk. Ne pomaže, ništa ne pomaže. U glavi mi se nižu samo scene iz filma. Glupo, ali istinito. Osjećam trnce pod kožom. Napokon sam se umirio... Škrrrr! Čuju se vrata susjedne sobe. Izaći ću da vidim o čemu se radi. U kupaonici gori svjetlo, sigurno je netko od mojih roditelja unutra. Tras – propuh je negdje zatvorio prozor. Pospan sam, jedva se čekam vratiti u krevet. Bum-krš!!! Zapeo sam preko kabela noćne lampe. Tilu-lilu... Osjećam bol u glavi i čujem glazbu iz horora, okrećem se i pod krevetom vidim crvenu svjetlost. Trnci, strah! Eto što se događa s čudovištima do sljedećeg nastavka. Lunjaju po tuđim spavaćim sobama. Pa kud baš moja?! Moram se pribrati, moram se s njim obračunati. Širi crvenu svjetlost i ispušta nekakve neartikulirane zvukove. I dalje osjećam bol na čelu. Pokušavam dozvati roditelje, ali glas mi ne izlazi iz grla. Uostalom, priču o čudovištu sigurno ne bi podržali, ismijali bi me. Osim ako... Ako se sam s njim ne obračunam. Sakupljam zadnji atom snage, posežem za džepnim nožićem koji mi je bio nadohvat ruke (na podu gdje mu je i mjesto). Uzimam nožić u ruku. Ruka mi drhti, ali ne dam se. Vjetar i dalje puše, a njegov zvuk se miješa sa zvukovima čudovišta. Stišćem nožić i probadam čudovište, probadam ga pet puta, deset, vičem na sav glas od sreće. Sredio sam ga, više se ne čuje nikakav zvuk, nema crvene svjetlosti. Sredio sam ga! Majka i otac ulaze u moju sobu. Izgledaju kao da dugo neće doći k sebi. Otac mi uzima (jedva) nožić iz ruke, majka me blijeda prilično blijedo gleda. Pokušavam im objasiti, ali me samo šokirani gledaju. Dokazat ću ja njima. Hrabro pokušavam izvući tu čudovišnu lešinu koja mi je pod krevetom kako bih im pokazao. Vučem polako, njihove oči se šire jer ne mogu vjerovati što vide. Izvlačim ga, izvlačim svoj sintisajzer – izboden, proboden, preplovljen, poražen.

Osjećam nelagodu što sam pred roditeljima ispao „čudan“, tužan sam jer sam ipak uništio  jednu uspomenu i odlučan – nikada više neću pogledati nijedan horor.

Zaključak: Za koga nije, nije!

 

Luka Vrlika, 7.a
NEOBIČNE PRIČE...

 

Priča o letećem dječaku

 

Danas u Sedmoj ulici, na sedmom katu, u sedmom stanu živi dječak koji leti. Leti noću kad ga nitko ne vidi jer ne želi ispasti čudan, a poznato je da ljude koji žive i razmišljaju drukčije od većine, uglavnom smatramo čudacima.

Ponekad odleti i danju, uglavnom preko sata matematike jer ga ta nastavnica nikada ne gleda. Jednom je odletio nekoj djevojci ravno u zagrljaj, činilo mu se da joj treba; drugi put morskom psu u ralje što je možda morskom psu bilo potrebno, ali njemu niije. Zamislite, jednom je čak odletio u Pariz gdje je vidio Mona Lisu kako se noću iskrada sa slike, napušta muzej i bere šiške dok stražari spavaju.

Međutim, to je smo dio njegovih neobičnih putovanja. Inače je puno čitao pa je vjerojatno i to utjecalo na njegova neobična putovanja. Jednom je otišao na  neko svjetsko nogometno prvenstvo i zabio tri gola za neku momčad koja je bila nemalo iznenađena. Drugi put je spasio dječaka koji se utapao u Crnom moru, a onda je završio na nekom engleskom koledžu na kojem je naučio japanski u svega tri dana, a i usavršio engleski. U međuvremenu je tri puta odletio do svoje djevojke (koja ne zna da mu je djevojka) i poljubio je dok je spavala.

Mnogo je takvih pustolovina imao, ali bi trajalo vječno kad bismo ih sve nabrajali. Jednom je došao i do mene samo kako bi mi rekao da on nije jedini koji leti. Djeca uglavnom mogu letjeti, čak i neki odrasli mogu letjeti, samo ako puste maštu da ih vodi na mjesta na kojima žele biti i do ljudi koje žele vidjeti. Letimo pomoću mašte do lijepih i ružnih mjesta, do dobrih i loših ljudi (svima prema zaslugama). Letimo dok spavamo jer mašta tada dozvoljava promjene kojima težimo i strahove od kojih bježimo. Stoga sanjajte, lijepo sanjajte!

Marija Barić Đurđević, 7.a

 

 

preskoči na navigaciju