jedan. Riječ je o srednjoškolskoj verziji već poznatog  Godspella iz 70-ih . U cijelu su priču umiješani  emosi, rokerice, bohosi, štreberi, šminkeri, gotičari, skejteri, sponzoruše i đikani  ili kraće rečeno cijela današnja postava mladih. Među njima se nalaze još i Isus, Ivan Krstitelj i Juda. Sigurna sam da već naslućujete  o čemu se radi. Za one koji još nisu pogodili radi se o moderniziranim biblijskim pričama. Svaka nosi svoju poruku u pjesmi. Pjesmi koju vrijedi čuti. Kreću od Isusova krštenja preko priča o farizeju i cariniku, propovjedi, priče o gospodaru i sluzi, dobrom Samaritancu, siromašnom Lazaru, preljubnici i zajedljivim farizejima pa sve do same posljednje večere. Svaka je scena prožeta dozom humora, ali i istine prenesene u određenim porukama. Mladi glumci svojim položajima tijela i glasovima predstavljaju oltar, životinje i ostale elemente potrebne da predstavu čine zanimljivijom. Ovacije publike na kraju bile su zaslužene. Mjuzikl se igrao čak  u Londonu. Mislim da to dovoljno govori o njemu.

 Backstage, London, mi!

Igrom slučaja jedna bivša učenica naše škole sudjelovala je u mjuziklu  kao rokerica i imala priliku nastupati u samoj središnjici U.K.-a  u  Londonu . Njezino ime je Tajana Rožić  i ona je ta koja nam je omogućila slobodan prolaz kroz backstage i ispričala svoje utiske.

Jesi  li imala ikakve ideje o kakvoj se predstavi radi kada si se prijavila na audiciju?

Ne,  par frendica i ja prijavile smo se iz štosa. Nismo imale pojma da zezancija  slična našoj može prerasti u tako veličanstveno  iskustvo. Moram priznati, audicija je odličan način da preskočiš par satova….. Recimo da smo bile mlade i lude (ha,ha,ha). Ne ponosimo se time!

Kako si se osjećala nakon što si saznala da si upala?

Vrlo iznenađeno. Bila sam tako blizu nesvijesti…. Naravno, od  uzbuđenja.

A onda su počele probe. Tvoje mišljenje?

U početku sam ih smatrala dosadnima ali obaveznima.  Kasnije, kad smo se upoznali, bile su pravi užitak, a pogotovo kad smo ih dijelili s našim engleskim frendovima.

Malo po malo i došla je premijera. Reci nam, koja je vibra harala backstageom?

To je nešto apsulutno neopisivo. Bili su tu izmiješani osjećaji uzbuđenja i sreće, a s druge strane strašna trema i strah. Svi su najmanje petnaest puta ponovili : „Ja to ne mogu!“ Na svaku  jednu takvu izjavu netko  je viknuo : „Ma možeš!“ Iako ni sam nije bio siguran u to. Kažem ti, ludnica.

Druga dva nastupa u HNK su bila lakša?

-Da, da, nemaš pojma koliko. A mislim da se to i vidjelo na nama.

 Kakvi su bili braća Englezi?

Zgodni! Ne, stvarno. Profesionalci. Nikad ne bih rekla da imaju samo šesnaest godina. S njima se stvarno lako sprijateljiti bez obzira na sve europske predrasude.

Čujem da ste nakon svakog nastupa  uživali u after party zabavama?

Pa da. Nismo li zaslužili??? Bilo je cool. Mogu  ti reći da Englezi uopće nisu loši partyjaneri.  Ali uopće!

Konačno je došao red i na vas. London nije mala stvar. Kako je bilo?

London kao London.  Šalim se.  Bilo je sve naj-naj.  Još da nije bilo onako hladno …A kako je sve „jeftino“!  Jedno zaista nezaboravno iskustvo.

Je li vam bilo teško snalaziti se u tako velikom gradu? Je li bilo udvaranja?

Ne, London je mala riba za nas(ha,ha,ha). A što se tiče upada, bilo ih je tipa „Tko ste?“ „Odakle ste?“ i uvijek je završavalo s  rečenicom : „Aha, Hrvatska. To je?“ Ne brini ,snašli smo se. Ne damo mi na nas...

Povratak?

Pomalo tužni, pomalo sretni, pomalo nostalgični. Ali zasigurno ponosni.

Hvala ti što si našla vremena. Ipak ste vi sad slavni …

-Da, da,  hrvatska Greta Garbo(ha,ha,ha).

 Napisala Anita  Ugrina 2008. godine, tada učenica  8.a razreda