Osnovna škola kneza Mislava

Svake godine 23. travnja obilježavamo veliki i važni dan za naše mjesto. Slavimo blagdan svetog Jurja mučenika, izuzetno omiljenog sveca u vjerničkom hrvatskom puku, s rekordnim brojem posvećenih župa i kapela. Njegov je život obavijen mnogim legendama, a rodio se između 275. i 285. u Lodu, u rimskoj Palestini (danas Izrael), a po nekima u Kapadociji (danas središnja Turska). Pobožni roditelji, kršćani, odgajali su sina u vjerskom duhu. Bio je visoki rimski časnik, tribun carske garde u Nikomediji. Mučen je i smaknut mačem za vrijeme Dioklecijanova progonstva kršćana 23. travnja 303., u Nikomediji (danas İzmit, Turska). Umro je zato što nije htio zanijekati svoju vjeru za vrijeme Dioklecijanovih protukršćanskih progona.

 Iako o njemu postoji malo pisanih podataka, tijekom stoljeća su nastale mnoge legende, velikim dijelom u vrijeme viteštva, koje toga mučenika najčešće prikazuju kao viteza koji ubija zmaja i spašava princezu. Tako postoji legenda koja tvrdi kako je u jezeru u blizini grada Silene živio zmaj, kojemu su svakodnevno za hranu morali davati ovce, janjad, telad ili kakvu drugu životinju. Međutim, zmaj je postao bezobrazan pa je počeo tražiti da mu žrtvuju mladiće i djevojke. Oni na koje je pala kocka bili bi bačeni zmaju. Jednom zgodom na takav način bila je izvučena i kraljevna, ali dok je išla u smrt, sretne ju sveti Juraj i kaže da će ju spasiti ako kralj obeća da će se on i svi stanovnici ostaviti poganskih bogova i obratiti na kršćanstvo. Kralj je spremno obećao. Kad je zmaj izišao iz jezera, sveti Juraj se zaleti prema njemu na konju i kopljem mu probode vrat. Potom ga sveza svilenim konopcem i povede pred kraljev dvor, gdje je kralj još jednom potvrdio da će se obratiti, a sveti Juraj potom je ubio zmaja.

Zaštitnik je u opasnosti, a u ratarskim krajevima zaštitnik je zemlje i usjeva. U hrvatskim tradicijama Jurjevo je u prvom redu stočarska svetkovina. Tada se prvi put izgonila stoka na pašnjak okićena vijencima. Bio je uobičajen ophod jurjaša, pri čemu su dječaci i djevojčice, obilazeći selom, nosili i darivali svježe grančice pjevajući obredne pjesme, a u pratnji šutljivog sudionika, zakukuljenog u zelenilo (zeleni Juraj).

U 9. stoljeću knez Mislav (835. – 845.) na Putalju daje sagraditi crkvicu koja nosi ime svetog Jurja i koju je obdario prihodima, a time se utemeljuje i naselje iz kojeg će se razviti Kaštel Sućurac. Knez Mislav se htio ponovno približiti splitskomu nadbiskupu, pa je splitskoj nadbiskupiji darovao desetinu od plodova i životinja s njegova posjeda u Klisu, gdje je i stolovao. Odmah po dolasku na vlast, ratovao je s Mlečanima. Crkvi je darovao zemljišni posjed i kmetove. Od crkve su iz toga doba danas sačuvani ulomci pleterne ornamentike.

U spomen na ovaj važan povijesni događaj, naša škola nosi njegovo ime. Taj je dan ujedno i Dan Osnovne škole kneza Mislava i Dan mjesta.

 Sveti Juraj (lat. GEORGIUS, grč. GEORGIOS), jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika. Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obavezalo …

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik – član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. “Vidi dobro”, kazao mu je konzul, “drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da je car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: “Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću.” Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime. Jurja su prvo privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona – nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.
Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: “Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?”

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: “Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?” “Ne, ja nisam Bog” odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. “A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?” Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.
Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.

Na likovnim prikazima, Sveti Juraj u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, najčešće se može vidjeti sa zmajem. U počecima kršćanstva zmaj je simbol zla, što se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema legendi Sveti se Juraj na plaži borio sa zmajem, poput Perzeja u antičkoj mitologiji, izvan gradskih zidina kako bi spasio kraljevu kći koju je trebalo žrtvovati.

Sveti Juraj prikazuje se u odori rimskog vojnika (u srednjem vijeku viteškom oklopu) na bijelom konju (simbol čistoće) kako zamahuje mačem. Već prije, koplje je bacio u neman. Na mjestu događaja katkad se prikazuju ostaci žrtava stradalih u borbi s nemani, a ponekad se u kutu prizora vidi i sama princeza kako moli Boga da sveti Juraj pobijedi. Na gradskim zidinama nerijetko su prikazani i promatrači borbe. Zmaj je prikazan kao biće prekriveno ljuskama, rašljasta jezika i tankog repa.
No, ponekad imamo i prikaze svetog Jurja koji pomoću princezina pojasa vezuje zmaja i uvodi ga u grad, te ga pred kraljem i građanima ubija mačem / kopljem.

Ikonografski prikazi svetoga Jurja na temu njegova mučeništva rijetki su. Prikazuju se razna iskušenja mučeništva (ispijanje otrova, mučenje na kotaču s čavlima, bacanje u kotao vrele vode) i konačno odsijecanje glave. Te kompozicije u ciklusima nailazimo u crkvama kojima je on zaštitnik (npr. Altichiero, Avanzo, Oratorio di S.Giorgio, Padova). U tom obliku nastala je priča prvi put spomenuta u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) iz 13. stoljeća koja je radnju smjestila u grad Silenu u Libiji. Neka druga vrela spominju grad Bejrut u Libanonu, gdje se je isto dogodilo Perzeju.

Ovaj slavni mučenik uvijek je bio glasovit u Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Njegovo štovanje kao sveca jedno je od najstarijih u Crkvi. Već u IV stoljeću neke crkve u Siriji posvećene su njemu, a u Carigradu, svecu u čast, crkvu je podigao sam car Konstantin. Legenda kaže da je sv. Klotilda, žena franačkog kralja Klodovika podizala oltare u čast sv. Jurju. Sv. German, pariški biskup, jedan od najglasovitijih prelata šestog stoljeća mnogo je pridonio štovanju ovoga sveca na tlu Francuske. On je dao sagraditi kapelu u čast svetom Jurju u crkvi Sv. Vinka koja se danas zove crkva Sv. Germana. No njegova popularnost u zapadnoj Europi masivnije započinje u 13. stoljeću tijekom križarskih ratova.
Kako je on po zvanju bio vojnik, nekoliko vojničkih viteških redova nosi njegovo ime. Kršćanske vojske za vrijeme križarskih ratova stavljaju se pod Svečevu zaštitu.

U vrijeme križarskih ratova koji su pokrenuti u svrhu oslobađanja Kristova groba i Svete zemlje od Saracena, križarske su vojske imale svoga sveca zaštitnika. Načelno, to su bili oni sveci koji su na bilo koji način vezani za oružje, vojsku, rat. Među njima je i Sveti Juraj, svetac – ratnik, ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti u kršćanskoj vjeri. Posredstvom vitezova križara, koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetoj zemlji, štovanje Svetoga Jurja u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Europi velikom se brzinom proširilo, tako daje on jedan od najštovanijih svetaca.
Postojalo je i nekoliko vojničkih redova koji su nosili njegovo ime kao npr. onaj što ga je 1470. osnovao car Friderich IV., u gradu Genovi – Red Sv. Jurja, pa onda u Aragonu osnovan 1200. godine.

Prema G. Croisehi: “Mučili su ga na svaki način ako bi vjerovali svemu onome što najstarija djela o mučeništvu našeg sveca donose o njegovim patnjama. Sve ono najokrutnije, što može smisliti nečovječno barbarstvo, bijes tiranina, zloća pakla, upotrijebljeno je u mučenju nepobjedivoga mučenika; ali sve to poslužilo je da zbuni pogane i očituje slavu svemogućeg Boga, kojega je Juraj častio. Željezo, vatra i živo vapno, upotrijebljeni su da slome njegovu odlučnost u vjeri. Ustrajnost i veselje koje se moglo vidjeti na njegovu licu usred tolikog mučenja, čudesan sjaj koji je okruživao njegov lik rušio je tminu groznoga zatvora. Mnoga čudesa koja je učinio u prilog onih koji su pridonijeli da trpi, učinila su da se slavi njegova vjera.

Protolije i Anatolije, obojica pretori, uzalud su vikali, čarali, magijali -Jurjeva herojska strpljivost usred najvećih muka i čudesa koje je činio, slomili su i najtvrdokornije i učinili da se uplaši i sam car. Govori se da se obratila i sama carica Aleksandra i zaslužila slavu mučeništva.”
Papa Zakarije (741.-752.) u grad Velabro (Italija) prenosi u veličanstvenoj procesiji relikvije njegove glave pronađene u Lateranu. Relikvija se čuva u srebrnom poprsju sveca koje je darovano od strane kardinala Hanibalda de Ceccano (umro 1350.). Poprsje je prenijeto u crkvu Sv. Petra u Vatikanu. 16. siječnja 1408. god. ponovno je preneseno u crkvu Sv. Jurja u Velabru, gdje se i danas može vidjeti. 1600. godine dio relikvije poklonjen je gradu Ferarri.

Nakon Borne i Vladislava na prijestolje dolazi oko 835. knez Mislav, koji je odmah na početku svoga vladanja ratovao s Mlečanima. Uzroci i tijek ratovanja pouzdano se ne znaju, ali se zna da je 839. mletački dužd Petar Tradonik sa svojom ratnom mornaricom krenuo navaliti na hrvatsko primorje. Međutim kod primorskog dvorca…

Potom je krenuo na jug napasti neretvanske otoke, ali je i tamo ugovorio mir s neretvanskim velikim županom Družakom. Sljedeće godine (840), Neretvani su predvođeni velikim županom Deodatom potpuno razbili Mlečane u pomorskom boju, pa se tako dužd Petar kao veliki gubitnik morao vratiti u Veneciju.

Knez Mislav nije više stolovao u Ninu nego u Klisu. Mislav je bio pobožan vladar koji je počeo graditi prve kulturne i crkvene zadužbine. Tako je dao sagraditi crkvu sv. Jurja u mjestu Putalju kojoj je darovao zemljišni posjed i kmetove. Kao susjed grada Splita, kojoj je tada nadbiskupom bio Justin, Mislav je odredio da splitska nadbiskupija dobiva desetinu od plodova i životinja sa njegovoga kneževskog posjeda u susjednom Klisu.

To je bio prvi dar što ga je splitska crkva dobila od hrvatskog vladara na hrvatskom zemljištu, ali i vrlo mudri politički potez, jer je splitska crkva tada bila na bizantskom teritoriju i pod carigradskim patrijarhom. Otada su uspostavljeni dobri odnosi s dalmatinskim gradovima koji su s vremenom potpuno postali dijelom Dalmatinske Hrvatske.

Još boljom organizacijom vojne snage na kopnu i na moru, knez Mislav je sve više jačao hrvatsku kneževinu. Uvijek je imao na raspolaganju velik broj pješaka i konjanika, koji su tada rabili lukove sa strjelicama, mačeve, koplja i drugo oružje. Na raspolaganju je imao i dobar broj brodova s odgovarajućom posadom mornara-ratnika.

Prostor između Solina i Trogira naziva se  Kaštelansko polje. O najstarijim stanovnicima   kaštelanskog kraja ne znamo puno. Prvi narod o   kojem postoji pouzdani podatak bili su Iliri.   Živjeli su…

na padinama Kozjaka, gradeći na njima utvrđena naselja, gradine. Najstarije takvo naselje bilo je u blizini današnjeg Solina. O tome nam govore nalazi ilirske keramike te reljef šumskog božanstva Silvana.     Ilirsko-keltsko pleme Delmata naselilo je ove krajeve u III. stoljeću prije prije Krista. Prema Grčkom geografu Strabonu, Salona je bila luka Delmata. Središte Delmata je bilo u utvrđenom Delminiju, na Duvanjskom polju. U dugotrajnim i teškim ratovima s Rimljanima u I. stoljeću p. K. porušen je Delminij pa se Iliri učvršćuju u Saloni. Salonu Rimljani osvajaju 78. p.K.     Drugi narod o kojem pouzdano postoje podaci bili su Grci. Grčki kolonisti iz matičnog grada Visa (Issa), osnovali su u okolici gradove Trogir i Stobreč (Epetion), a naselilili su i ilirski Solin. Salonitanski Grci koristili su Kaštelansko polje i brdo Kozjak za zemljoradnju i ispašu, iako su se uglavnom bavili trgovinom. Dolazeći pri tome u skobe sa starosjediocima Delamtima zatražili su zaštitu od svojih saveznika Rimljana koji su osvojili Salonu i pretvorili je u grčko-rimski grad. U ratu što se vodio 49 godine p. K., između Rimljana i Grka, salonitanci se pridružuju Rimljanima. U znak priznanja Cezar podiže grad na stupanj rimske kolonije tj. grada sa potpunom samoupravom. Otada se Salona razvija kao moćan grad središte rimske provincije Dalmacije.     Prostor današnjeg Kaštel Sućurca sastavni je dio agera rimske kolonije Salone, točnije, najuže predgrađe tog antičkog velegrada. Tu su se nalazile kuće za odmor bogatih Salonitanaca, ali i njihovi zemljoposjedi.     Nakon krize i slabljenja Rima od III. stoljeća i propasti Zapadnog Rimskog carstva u V. stoljeću dolazi do temeljitih etničkih, društvenih i privredih promjena. Avaroslavenske provale u VII. stoljeću, tijekom kojih je poharana Salona s okolnim područjem, stvorile su sasvim novu situaciju na ovom području.Rimljane su zamjenili saveznici Istočno Rimskog carstva (Bizanta) Hrvati koji su, što osvajanjem, a što postupnim naseljavanjem od VII do XI stoljeća ovdje stvorili svoju etničku i državnu jezgru. Da su Hrvati vojnički i organizacijski bili moćni dokazuje i to što su zadržali osvojene krajeve.U novoosvojenoj domovini Hrvati su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, a od starosjedilaca su primili znanja o pomorstvu vinogradarstvu i maslinarstvu. Pokrštavanjem još više učvršćuju svoj položaj i vezuje se uz Europu.     Isprave prvih hrvatskih vladara vezane su uz Kaštel Sućurac. Knez Mislav, koji jevladao je od 835. do 845. godine, uspješno je na moru ratovao protiv Mlečana i Arapa što je bio dokaz snažne hrvatske mornarice. Na lokalitetu Putalj u današnjem Kaštel Sućurcu podiže prvu crkvu. Njegov nasljednik Trpimir u poznatoj darovnici od 4. 3. 852 g. prvi put pisanom obliku spominje ime HRVAT.     Današnja Kaštela nastaju krajem XIV stoljeća. Prva naselja građena su u unutrašnjosti Kaštelanskog polja između mora i planine Kozjak na granici polja i šume gdje se stanovništvo pretežno bavilo stočarstvom. Postupno, zbog razvoja poljoprivrede, naselja se spuštaju prema moru. Zbog obrane od turskih napada počela je, od XV. stoljeća, na obali gradnja utvrda na obali (castellum). Prvotno je bilo podignuto 14 utvrda od kojih je sačuvano 10, a oko njih 7 oblikovala su se naselja današnjih Kaštela.     Prvotno selo Sućurac nalazilo se na brežuljku Putalj, pod samom crkvicom posvećenom sv. Jurju, zaštitniku mjesta po kojem i dobiva ime SUT-JURAJ. To je starohrvatsko naselje iz XI stoljeća. Gradnja prvog kaštela u Sućurcu na lokalitetu Lučac i naseljenje stanovništva oko njega vezano je uz splitskog nadbiskupa Andriju Gualda i uz godinu 1392. U nadbiskupskim ispravama 1454. godine spominje se naselje Sućurac. Drugi kaštel u kojem je bila i nadbiskupova palača sagradio je nadbiskup Avroldo 1488. godine. Treći dio utvrđenog i proširenog kaštela sagradio je nadbiskup Zane 1509. godine nakon učestalih turskih provala. Godine 1583. u Kaštel Sućurcu živi 226 stanovnika u 54 kuće.     Položaj Sućurca je postao naročito težak u vrijeme mletačko tuskog kandijskog rata (1645. do 1669.) Ovaj dugi i teški rat uništio je u više navrata sućuračke zemlje, a pridonio je konačnom napuštanju starih naselja i seobi unutar zaštićenog naselja Kaštel Sućurac. Seljaci su kamen od starijih kuća dovozili u Sućurac za gradnju novih, a i za žurnu izgradnju obrambenog zida oko naselja.      Sućurac je 1855. godine sjedište porezne općine sa svojim grbom. 1903 tu se otvara poštanski i brzojavni ured. 1920. godine Sućurac ima 420 kuća sa 2400 stanovnika. 1944. godine porušeno u britanskom i američkom bombardiranju. Nakon skoro pola stoljeća komunističke diktature u Hrvatskoj je 1990. obnovljena demokracija. Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana Hrvatska je 1992. postala međunarodno priznata država. Kaštela su odlukom Hrvatskog sabora od 1997. godine dobila status grada.